Vrtoglavica je izraz koji se najčešće upotrebljava kako bi se opisali nekoliko posve različitih subjektivnih stanja vezanih za smetnje ravnoteže. Vrtoglavica može biti centralnog (oštećenja različitih moždanih struktura) ili perifernog (oštećenje struktura unutarnjeg uha) podrijetla. Kod perifernih oštećenja, uz vrtoglavicu su češće prisutni gubitak sluha, mučnina, povraćanje, znojenje i nistagmus (nevoljni trzajevi očne jabučice), koji je vanjski pokazatelj poremećene funkcije centra za ravnotežu u unutarnjem uhu. Ovisno o mjestu oštećenja, brzina i smjer nevoljnih trzaja očnih jabučica (nistagmusa) su različiti te se mogu koristiti u dijagnostičke svrhe, primjerice kod elektronistagmografije (ENG).

Smetnje ravnoteže se mogu podijeliti u četiri osnovne kategorije: 

1. Vrtoglavica (vertigo) - osjećaj kretanja (rotatorni ili linearni) bolesnika ili njegove okolice, često praćen vegetativnim simptomima kao što su mučnina ili povraćanje. Postojanje vrtoglavice podrazumijeva poremećaj središnjih ili perifernih živčanih puteva sustava za ravnotežu.
2. Sinkope ili presinkope - osjećaj neposredna gubitka svijesti ili nesvjestice, često su praćene neugodnim osjećanjem, mučninom, strahom i prolaznim gubitkom vida. Do sinkope dolazi kad opskrba mozga krvlju padne ispod određene razine.
3. Osjećaj nestabilnosti – Osjećaj neravnoteže, nesigurnosti, nestabilnosti ili "pijanstva" nastaje kao posljedica vestibularne disfunkcije, neuromuskularne bolesti ili multiplog senzoričkog deficita.
4. Neodređene smetnje - često nastaju kao posljedica emocionalnih ili psihičkih smetnji (tjeskoba, fobičke smetnje) ili hiperventilacije.

Smetnje mogu biti stalne ili povremene (u epizodama). Vrijeme trajanja simptoma i tijek bolesti mogu upućivati na dijagnozu, odnosno na uzroke smetnji ravnoteže:  

1. Epizode akutne, rotatorne vrtoglavice u trajanju manje od jedne minute su obično povezane s perifernim vestibularnim oštećenjem, npr. benigni paroksizmani pozicijski vertigo.
2. Vrtoglavica koja traje nekoliko minuta do jednog sata može biti posljedica Meniereove bolesti, tranzitorne ishemijske atake (TIA) ili fobičkog /anksioznog poremećaja.
3. Vestibularni neuritis, Meniereova bolest, migrena te virusni ili vaskularni labirintitis obično se manifestiraju akutnim rotatornim vertigom u trajanju od nekoliko dana s postupnim poboljšanjem.

Dijagnostika kod bolesnika s vrtoglavicom

Obrada bolesnika s vrtoglavicom zahtijeva poznavanje složene interakcije sustava za ravnotežu sa slušnim, okulomotornim i spinocerebelarnim putovima, stoga se bolesnici s vrtoglavicom najčešće obrađuju i liječe po neurologu, otorinolaringologu, internisti,  okulisti i fizijatru. Glavna dijagnostička pretraga za ispitivanje smetnji ravnoteže je elektronistagmografija (ENG). U sklopu detaljnije obrade mogu se napraviti osnovne laboratorijske krvne pretrage, stabilometrija, tonski audiogram, evocirani potencijali moždanog debla (BERA), ultrazvučno ispitivanje krvnih žila koje opskrbljulju mozak krvlju (Doppler), EKG, RTG vratne kralješnice te CT ili MRI mozga. 

Liječenje vrtoglavice

S obzirom na različite uzroke vroglavica, postoje i različiti terapijski pristupi smetnjama ravnoteže. Bolničko liječenje potrebno je kod teže izraženih simptoma poremećaja ravnoteže ili ako se sumnja na moždani udar.  U slučaju jakih vrtoglavica, praćenih mučninom i povraćanjem, potrebna je simptomatska terapija koja se sastoji od nadoknade tekućine na usta ili u infuziji, primjenom lijekova protiv mučnine i za smirenje. Ako je riječ o perifernom uzroku, najčešće nije potrebna druga terapija. Kod središnjih uzroka vrtoglavice, ukoliko se radi o moždanom udaru u području moždanog debla ili maloga mozga, provodi se terapija prema postavkama liječenja moždanog udara. Kod demijelinizacijskih bolesti primjenjuje se za njih specifična terapija. Kod tumora (primjerice neurinoma slušnog živca) terapija je operativna. Ukoliko se radi o vaskularnim odnosno cirkulacijskim smetnjama provodi se terapija vazoaktivnim lijekovima radi poboljšanje cirkulacije mozga i unutarnjeg uha. Ukoliko postoje smetnje vratne kralješnice, fizijatar može propisati fizikalnu terapiju. 

Kao posljedica fiziologije starenja slušnog i vestibularnog sustava javljaju se anatomske promjene koje za posljedicu imaju smetnje sluha i ravnoteže. S godinama javlja se smanjenje broja osjetnih receptora u unutrašnjem uhu, propadanje i degeneracija neuralnih elemenata u vestibularnom gangliju i vestibularnom živcu te smanjenje broja stanica u temporalnom režnju mozga, što sve zajedno produžava vrijeme centralne obrade podataka iz slušnog i vestibularnog sustava te doprinosi smetnjama ravnoteže. Gotovo polovica starije populacije ima u određenoj mjeri oštećen sluh, što može u značajnoj mjeri utjecati na njihovu kvalitetu života i mogućnost komuniciranja. Vrtoglavica, osjećaj nestabilnosti i zanošenje pri hodu su vrlo česti kod pacijenata starije dobi i ne moraju biti vezani za neku određenu bolest. Kod više od četvrtine slučajeva smetnji ravnoteže ne može se naći uzrok, odnosno smatraju se idiopatskim.  Ravnoteža uključuje kompleksnu integraciju vizualnih, proprioceptivnih, somatosenzornih i vestibularnih signala, koji mogu biti promijenjeni procesom starenja, a poremećaj bilo koje od navedenih komponenti može dovesti do promijene percepcije prostora i subjektivnih smetnji ravnoteže.