Tinitus predstavlja percepciju zvuka u uhu ili glavi koja se javlja bez očitog vanjskog zvučnog podražaja, odnosno predstavlja fantomski slušni podražaj. Najčešće se manifestira kao zujanje, brujanje, zvonjenje ili pucketanje u uhu. Može biti stalan, povremen, pulsirajući, visokotonski ili niskotonski. Kod gotovo svake pete osobe, odnosno kod oko 20% opće populacije, povremeno se javlja šum različitog tipa i trajanja. Kod oko 5 posto populacije se javlja stalni šum, najčešće jačeg inteziteta, koji subjektivno smeta pojedinca i ometa ga u svakodnevnom životu. Kod starije populacije javljanje šuma još je učestalije. I zdravo uho može ponekad čuti šum, primjerice u potpunoj tišini u zvučno izoliranoj prostoriji. Individualno je u kolikoj mjeri pojedinu osobu smeta šum. Kod nekih ljudi jači šum ne mora izazivati veće subjektivne smetnje, dok kod drugih i šum manjeg intenziteta može uzrokovati veće subjektivne tegobe. Najučestalijie smetnje vezane za šum su nemogućnost koncentracije, smetnje spavanja ili hiperakuzija (pojačana osjetljivost na normalan zvuk). Osobe koje imaju šum povezuju navedeni simptom s bolešću uha, smatraju ga patološkim znakom te dolazi do negativnog kondicioniranja, te šum još jače osjećaju, dolazi do zatvaranja začaranog kruga “uzrok-posljedica” iz kojeg pacijent ne zna i ne može izaći. Većina ljudi kod kojih se javlja šum imaju i određeni stupanj oštećenja sluha, što svakako utječe na mogućnost normalne komunikacije i na kvalitetu života.

Tinitus može biti objektivan ili subjektivan.  Objektini šum je generiran vanjskim uzrokom te se ponekad može čuti od strane druge osobe, a može biti uzrokovan vaskularim anomalijama (npr. arteriovenske malformacije), smetnjama Eustahijeve tube ili disfunkcijom mišića srednjeg uha.  Subjektivni šum je češći od objektivnog. Najčešće se radi o otogenom šumu, uzrokovanom promjenama u unutarnem uhu. Patogeneza tinitusa nije do kraja rasvijetljena. Tinitus je načešće uzokovan oštećenjem sluha, odnosno oštećenjem osjetnih slušnih stanica u unutarnjem uhu ili oštećenjem slušnog živca. Tinitus može biti uzrokovan bukom (dugotrajno izlaganje buci ili kratkotrajno izlaganje buci velikog intenziteta), ototoksičnim lijekovima, smanjenim protokom krvi u unutarnjem uhu, iznenadnom promjenom tlaka (barotrauma), tumorom slušnog živca ili prezbiakuzijom (staračka nagluhost). Oštećenje osjetnih slušnih stanica mijenja električne signale kroz slušni živac prema mozgu, te mozak tu promjenu zamjećuje kao šum, odnosno kao “fantomski” zvuk. Osim promjenama u unutarnjem uhu, šum također može biti uzrokovan promjenama u vanjskom ili srednjem uhu: pritiskom cerumena (ušne smole) na bubnjić, ozljedom (perforacija bubnjića ili oštećenje slušnih košćica), razvojem otoskleroze (okoštavanje u srednjem uhu), promjenama u temporomandibularnom (čeljusnom) zglobu, kardiovaskularnim uzrocima (ateroskleroza, anemija, povišeni krvni tlak). Kod pacijenata sa šumom dolazi do promjena moždane aktivnosti u limbičkom sustavu (hipokampusu), dijelu mozga koji kontrolira emocije, a može doći i do promjena u autonomnom živčanom sustavu koji regulira vitalne životne funkcije organizma. Limbički i autonomni živčani sustav imaju glavnu ulogu u razvitku neugodnosti šuma, negativnih asocijacija i emocija vezanih za šum.

Tinitus nije bolest već simptom, tako da ne postoji jedinstvena terapija u njegovom liječenju. Postoji mnogo različitih lijekova koji se primjenjuju u liječenju šuma. Najčešće su to lijekovi koji poboljšavaju cirkulaciju krvi u mozgu ili u unutarnjem uhu. Također, behavioralno liječenje može pomoći pacijentima sa tinitusom. Metoda retreninga (Tinnitus retraining therapy) se zasniva na neurofiziološkom modelu. Pacijenta se upoznaje s mehanizmom nastanka šuma što mu omogućuje prihvaćanje šuma na podsvjesnoj razini kao nešto prirodno, a ne kao nešto što predstavlja opasnost ili upućuje na bolesno stanje uzrokujući negativne emocije. Cilj te metode nije smanjenje intenziteta šuma, već smanjenje bolesnikove reakcije na šum i habituacija, odnosno privikavanje na šum. Liječenje šuma može se provoditi i pomoću šuškala, odnosno generatora širokopojasnog šuma, koji pomaže maskiranju šuma. Sekundarne psihičke tegobe, kao što su tjeskoba, depresija ili nesanica, treba također liječiti. Bolesnici sa šumom moraju izbjegavati potpunu tišinu, morali bi osigurati lagani i ugodni pozadinski zvuk (prirodni zvukovi ili glazba). Potrebno je izbjegavati buku radi sprječavanja daljeg oštećenja sluha i pogoršanja šuma.

LASER je elektromagnetsko zračenje u vidljivom dijelu spektra (svjetlo). U medicini se laser koristi u liječenju različitih bolesti, a u bolestima uha koristi se za šum u uhu (tinitus), Meniereovu bolest i iznenadnu nagluhost. Primjenom lasera u uhu dolazi do promjena na molekularnom nivou, odnosno biostimulacije. Promjene se događaju na mitohondrijskoj membrani, što omogućuje bolju metaboličku izmjenu u osjetnim stanicama unutarnjeg uha, stimulaciju imunog sustava te regeneraciju oštećenih stanica. Laser za uho koristi se izlaznom snagom 5 mW i valnom dužiom od 650nm. Liječenje laserom za uho je u potpunosti bezbolno i sigurno, a provodi se pod kontrolom liječnika.