Sluh je senzorni modalitet koji omogućuje percepciju zvuka i govora, a time omogućuje i razvoj govora i komunikacije, što čini čovjeka jedinstvenim u živom svijetu. Ispitivanjem sluha ili audiometrijom utvrđujemo ima li ispitanik uredan sluh ili postoji oštećenje sluha. Ukoliko postoji oštećenje sluha, pregledom i dijegnostičkom obradom utvrđujemo vrstu, mjesto i jačinu oštećenja sluha. Prema odnosu zračne i koštane vodljivosti, nagluhost može biti provodna ili zamjedbena (senzoneuralna). Određivanje mjesta oštećenja sluha ili topodijagnostika je preduvjet za postavljanje ispravne dijagnoze i uspješno liječenje. Mjesto oštećenja sluha može biti: vanjsko uho, srednje uho, unutarnje uhu, slušni živac i centralni dio slušnog puta (moždano deblo, subkortikalne jezgre, moždana kora).

Pretrage koje koristimo u audiometriji za određivanje vrste, mjesta i jačine oštećenja sluha su: akumetrija, tonska audiometrija (TA), govorna audiometrija (GA), timpanometrija (TG), kohleostapesni refleks (STAR), otoakustična emisija (OAE), audiometrija evociranih potencijala moždanog debla (BERA), supraliminarna audiometrija (SA) – ABLB, SISI, Langenbeckov pokus, TDT. Akumetrija, tonska audiometrija i govorna audiometrija spadaju u subjektivne metode. U objektive metode spadaju timpanometrija, kohleostapesni refleks, otoakustična emisija i audiometrija evociranih potencijala moždanog debla. U ispitivanju oštećenja sluha možemo se služiti i drugim dijagnostičkim metodama, npr. ispitivanjem ravnoteže, imaging metodama (kompjuterska tomografija, magnetska rezonanca) i sl.

Akumetrija predstavlja ispitivanje sluha glazbenim ugađalicama. Ona nam pomaže pri utvrđivanju stanja sluha i određivanju mjesta oštećenja sluha. Služimo se s nekoliko pokusa. Pokus zračne vodljivosti uspoređuje prag čujnosti oba ispitanikova uha i uredno čujućeg uha te nam pokazuje radi li se o jednostranoj ili obostranoj nagluhosti. Pokus po Weberu uspoređuje prag koštane vodljivosti oba ispitanikova uha. Ukoliko je oštećenje jednostrano, pri provodnoj nagluhosti ispitanik lateralizira na nagluhu stranu, a kod zamjedbenog na zdravu strano. Pokusom po Rinneu uspoređujemo prag zračne i koštane nagluhosti za svako uho. Na urednom čujučem uhu, odnosno ukoliko nema provodne nagluhosti, zračna vodljivost je bolja od koštane. Ukoliko je zračna vodljivost lošija od koštane, pokus po Rinneu je «negativan» i postoji postoji provodna nagluhost. Schwabachovim pokusomuspoređuje se prag koštane vodljivosti ispitanika i ispitivača. Ako ispitanik čuje kraće vrijeme nego ispitivač, pokus po Schwabachu je «skraćen», a oštećenje sluha je zamjedbeno.

Tonska audiometrija (tonski audiogram) pokazuje, osim mjesta oštećenja, i jačinu oštećenja sluha, uspoređujući prag sluha ispitanika sa standardiziranim «nultim» pragom sluha primjenom čistih tonova i izražava se u decibelima (dB). Ona pokazuje slušno polje ispitanika prikazujući intenzitetski (ordinata) i frekvencijski (apscisa) raspon. Ukoliko postoji asimetrija u pragu sluha na oba uha >30 dB ili ukoliko postoji provodna nagluhost, potrebno je zaglušiti (maskirati) bolje uho. Jačina praga sluha određuje se na temelju prosječnog praga sluha, odnosno prosjek govornih frekvencija (500, 1.000 i 2.000 Hz). Sluh je u fiziološkim granicama <26 dB. Prosječni prag sluha 26-93 dB predstavlja naglugost. Gubitak veći od 93 dB predstavlja gluhoću.

Govorna  audiometrija (govorni audiogram) ispituje razabirljivost riječi s obzirom na jačinu podražaja i time ispituje više razine slušnog puta. Govorni audiogram prikazuje razabirljivost riječi u postocima (ordinata) i intenzitet podražaja u decibelima (apscisa), oblici krivulje karakteristični su za pojedini tip nagluhosti.

Timpanometrija (timpanogram) je dijagnostička metoda kojom ispitujemo podatljivost timpanoosikularnog sistema. Timpanometrija nam omogućuje i ispitivanje kohleostapesnog refleksa (STAR), bilježenjem defleksije zvučnim podraživanjem dovoljne jakosti, na uredno čujućem uho 70 do 100 dB iznad praga sluha.  Ukoliko je prag refleksa manji od 40 dB, to može upućivati na zamjedbenu nagluhost. Refleks izostaje prilikom gluhoće, fiksacije stapesa (otoskleroza) ili klijenuti ličnog živca.

Otoakustična emisija (OAE) bilježi zvuk koji generira unutarnje uho, a nastaje kontrakcijama vanjskih osjetnih stanica. Može biti spontana ili evocirana. Ukoliko postoji oštećenje osjetnih stanica u unutarnjem uhu, otoakustična emisija se  ne može zabilježiti, stoga je metoda izvrsna za spitivanje oštećenja sluha kod djece.  Koristi se u novorođenačkom probiru oštećenja sluha u rodilištima, te ukoliko se ne dobije odgovor na screening uređaju, dijete se šalje na daljnju audiološku obradu.